Rekonekcija – snaga ljubavi

tretmaniiskustva(nisam imala srca da ovo skratim; tretmani su rađeni na daljinu)

Ne mislim da sam imala loše djetinjstvo, naprotiv. Odrastala sam na predivnim mjestima, okružena ljubavlju, prijateljstvima, suncem. Ono što mi je nedostajalo je razumijevanje, ali ne krivim ja tu nikog, ja sam bila dijete koje je bilo teško razumjeti. Pogotovo generaciji mojih roditelja. Tako da sam u tim ranim danima puno plakala, i puno puta ponovila: „mene niko ne razumije“. Bila sam sve u rasponu od hiperaktivnog i neposlušnog djeteta, do trenutaka kad sam satima mogla sjediti ispod stola i igrati se šarama na tepihu. Nešto sam htjela, a nisam znala šta. Tražila sam, nije da nisam. Svaki put kad bi me uhvatio napad plača, navirala mi je ista rečenica: Hoću kući! Kad bi me pitali gdje to, rekla bih: Ne znam. Iskreno, mislila sam da je sve to dio odrastanja, i da se svima dešavaju stvari kao i meni. Pravila sam se da ne primjećujem moje burne i koloritne snove sa porukom, moje telepatske koverzacije, drage ljude koji su me i poslije smrti posjećivali, znakove, poruke. Toga je već bilo u mojoj porodici, pa sam to sve podvela pod naslijeđe. Kao i preosjetljivost na mirise i naročito, zvukove. Ponekad se šalim da jedva čekam starost da ogluvim, da se odmorim.

Da, naravno, kao i većina moje generacije, čitala sam. Mnogo. Svega, pa i duhovne i ezoterijske literature. Ja oduvjek imam širi pogled na stvari, ali sam naučila da nije baš pametno ulaziti u rasprave o tome. Dvaput sam bila klinički mrtva, i još nekoliko puta se izvukla samim Božjim čudom. Osjetila sam Njegovo prisustvo, ne moram vjerovati – znam. Ali ljudi ne vole pričati o tome. Barem ne ozbiljno. A meni je to vrlo ozbiljno.

Znala sam tajni ključ za zakon privlačenja. Radi tek onda kad daš sve od sebe, kad pokažeš iskrenu namjeru. A namjera je djelovanje. Znala sam i za snagu opraštanja i snagu ljubavi. A najviše sam poštovala sposobnost da se da sloboda i da se voli bez vezivanja. Ali ja ne mogu pričati o svemu tome, jer se te stvari teško prenose u riječi.

A onda se desilo da neće. Prvi put u životu, ja hoću i dajem sve od sebe, ono neće. Možda bih i sad ležala i grčevito se molila i pitala zašto, da se nisam sjetila nečega: ako neće, možda se previše trudiš – pusti. Puno sam puta puštala, i bivala nagrađena. Ovaj put sam se osjetila naopakom. Bila sam fizički i emotivno jaka, ali slaba duhom. Spolja mirna, a u meni milion nategnutih opruga. Ne mogu da pustim, sva sam ta želja, zgrčila sam je u sred stomaka. Prvi put sam osjetila da ovo neću moći riješiti sama.

Istovremeno, ili paralelno sa tim, pojavljuju se ljudi, uglavnom ljekari (?) koji mi pričaju o neobičnim stvarima i snazi duha, a zatim počinje da me progoni riječ „rekonekcija“ . Imam osjećaj da je svaki dan negdje vidim ili pročitam po nekoliko puta. Moja koleginica sa studija, naša Cica iz Valjeva, radi to, i često sam čitala njene tekstove i blog, uživala čitajući, ali ni tad se nisam pronašla. Znala sam dakle, duže vrijeme  za rekonektivno isceljivanje (rekoh, načitana sam a bogami i intuitivna), ali nije mi to bilo na spisku. Naprosto, nisam bila bolesna! Isprva nisam obraćala pažnju na riječ koja je iskakala odasvud, jer već dosta znam i o lažnim i umišljenim znakovima i zamkama intuicije. A onda, jedno veče, umjesto jednoj Seki da čestitam rođendan, ja napišem poruku Cici.

Legla sam na leđa i zatvorila oči. Iako mi je Cica rekla da ne moram da se „ukopam“ i da mogu slobodno da promijenim položaj ja sam tako ostala do kraja, jer mi je bilo prijatno, i jer gotovo i da nisam osjećala vlastitu težinu. Već poslije nekoliko minuta osjetila sam laganu toplinu, prvo kroz lijevu ruku. Onda, potpuno neočekivano, kao da mi se nešto lagano spustilo na želudac. Ne kao ruka, više kao da mi je malo mače leglo i prelo na vrh želuca. Kasnije sam ponovo osjećala toplinu, i nešto poput skeniranja cijelog tijela, ali ne pravolinijski, ne u smislu odozgo nadolje i slično, već nekim redom „bez reda“,  ali „mače“ je sve vrijeme bilo tu. Inače, želudac mi jeste najosjetljivija tačka, svaku nervozu prvo tu osjetim, a i smješten mi je nisko i malo izduženog oblika, što bi se narodski reklo „strunjena“ sam . Nakon toga osjetila sam lagano bockanje u predjelu žuči, koja mi je isto presavijena ( ali to ljekari ne smatraju problemom). Očekivala sam nešto oko materice i jajnika, ali toga nije bilo. Očigledno je energija iscjeljenja imala svoj put. Onda je sve postalo intenzivnije. Odjednom sam toplinu osjetila u obe ruke i noge, i bilo je izuzetno prijatno. Imala sam želju da potraje, mislila sam kako bih ovako mogla ležati satima. Pritisak na želudac je prestao, „mače“ je otišlo, što mi je potvrdilo da to nisam umislila. Onda me žignulo u kičmi , i osjetila sam strujanje niz noge, poput poznatog išijalgičnog bola, ali puno blaže, više kao ocrtavanje tog nerva. U jednom momentu osjetila sam lagani pritisak na mjesto s desne strane u grudima, gdje me zaboli i prekine mi se dah kad se jako iznerviram. Zatim se toplina pojavila na licu, i to oko usta, i lokalizovala se na sredini donje usne, gdje sam često imala groznicu kad bi mi pao imunitet. Nakon toga, lagani pritisak na gornju vilicu gdje sam prošle godine imala operaciju vilične i sinusne kosti nakon čega su mi tu ubačena dva implanta na mjestu izvađenih zuba koji su mi godinama pravili probleme. Tu već počinjem da bivam iznenađena. Onda na red dolaze koljena, isto jedna od mojih boljki od planinarenja i skijanja. A onda materica – ipak nije izostavljena! Osjetila sam kao da je nešto obavija i vakuumira, ali nije bilo neprijatno, naprotiv.  Zapravo, sve zajedno sam percipirala kao da mojim tijelom putuje armija malih ljudi koji idu i popravljaju jedno po jedno, nekim samo njima poznatim redoslijedom. Upravo taj redoslijed kojom se toplina pojavljivala ovdje-pa-ondje uvjerio me da ja nisam ta koja to svojom podsviješću priziva. I na kraju, iznenađenje. Unutrašnja vena na lijevoj potkoljenici, koja mi je nekad pravila puno problema, ali me već godinama nije zaboljela, i već sam je bila zaboravila. A onda desno oko. Ovo nisam razumjela, ali vjerujem da je bilo nešto da se popravi i tu. Ono što mi je bilo najinteresantnije je zapravo preciznost tih „čekiranja“ tačaka. Kako su se „javljale“ jedna po jedna, kao na prozivci sa poznatim bolovima, samo manjeg intenziteta.  Toliko toga, a u stvari sam se smatrala potpuno zdravom! To znači da nikad nije da nam baš nije ništa! Nisam imala nikakve nevoljne pokrete ni grčeve, osim što sam u jednom momentu pred očima imala zelenu svijetlu tačku koja se širila i formirala u srce. I tako nekoliko puta.(Inače, moja omiljena boja je plava). Eto, to je poslije prvog tretmana, nestrpljivo čekam naredni, i srećna sam što sam poslušala glas koji me nagovarao da se javim Cici.

Prije nego što opišem drugi tretman, bitno je, možda i najbitnije, pomenuti šta se dešavalo u tri dana između. Ne mogu pričati o zdravstvenim promjenama, jer nisam ni imala smetnji. Osim što me noga uopšte nije zaboljela, ma koliko sjedila, i što nisam imala alergiju na polen, a obično prva prokijam, čim se prva travka pojavi. Međutim, promjene su bile oko mene. Odjednom je sve krenulo „na moju vodenicu“. Od neočekivanog poklona, preko nekih tinjajućih sukoba koji su se razmrsili bez povređenih, pa do prosto upadljivih sinhroniciteta gdje sam dobijala odgovore na pitanja i gdje su mi se otvarala vrata i pojavljivali pravi ljudi na pravom mjestu.  Zatim, potpuno odsustvo bilo kakve loše emocije, kao da sam nesposobna za zavist, ljubomoru, brigu, strah, sve mi je nekako bilo radost, kao da gledam najsvijetlije lice čistog života. E sad, počelo je i proljeće u međuvremenu, ali, počinjala su proljeća i ranije, ali nikad ovako. Međutim, izgleda da me čuda tek očekuju, reče Cica, to je tek početak…

Drugi tretman sam provela takođe ležeći na leđima, jer mi je to najviše prijalo.  Bila sam potpuno pasivna, razmišljala sam o nekim svakodnevnim stvarima, prebirala po glavi nešto iz tog dana. A onda mi je mače opet sjelo u predjelu želuca. Podgojilo se malo za ova dva dana, bilo je malo teže i malo nemirnije. I dok sam očekivala nešto slično kao prvi put, moje se mače počne meškoljiti, i odjednom to više nije mače, i to nije moj želudac, već mali, blagi vulkan iz mog središta. Osjećala sam se potpuno bez težine, kao da lebdim, a da se iz same sredine mene kroz mali vulkan probija iz mene eterična lava koja se širi. Zamišljala sam sebe kao zvijezdu sa mnogo krakova koji su izvirali iz mene. Opet sam vidjela zelenu svjetlost, ali ovaj put se formirala u list, bio je to zapravo list kroz koji je sijalo sunce, onda žuto sunce, pa na kraju sve skupa – maslačak. Bilo je još slika koje kao da su pokušavale da se formiraju ali nisu uspjevale. Ja nisam dodavala nikakav trud, samo sam mirno pratila šta se dešava. Imala sam osjećaj i da sam se iskosila, i mogla sam se zakleti da ležim dijagonalno na krevetu. Ovaj put nisam osjećala nikakve topline niti minijaturne majstore koji su me kuckali po pojedinim organima. Samo lebdenje, trnce i vulkan iz utrobe. Onda mi je disanje postalo plitko, i u nekom čudnom ritmu, kao da pravim kružnice. Čak sam osjetila i pritisak na pluća, ali nisam imala nedostatak kiseonika, jer kao da sam disala cijelim tijelom. I kad se sve smirilo i pomislih da je gotovo, kroz šake mi krenu neobične, nesinhronizovane vibracije, osjećala sam kao da će mi ruka – reći nešto! (Ovi moji opisi izgledaju potpuno ludo, ali to je problem kad riječima svakodnevice pokušaš opisati nešto potpuno novo, pa se jedino možeš pomoći dovoljno približnom metaforom). Na kraju sam se smirila, ali nije mi se ustajalo, jer sam se osjećala kao da sam skulptura od kamena. Tako čvrsta, puna, nepomična. Bez osjećaja težine, samo punoća i nepomičnost. Ljepota.

Između drugog i trećeg tretmana završila sam nekoliko poslova koji su dugo čekali i za koje se nisam mogla nikako natjerati. Odjednom sam dobila poriv da raščišćavam stvari. Takođe, pobacala sam neke starudije. Dobila sam i neke poklone, neočekivano, ali prave stvari, kao da sam birala. Imala sam porivda samo ponavljam: Hvala, hvala!

Treći tretman je bio najmirniji. Gotovo da se ništa nije dešavalo. Za razliku od prva dva kad mi je bilo vruće, ovaj put sam osjetila nešto kao hladan povjetarac preko ruku i nogu, toliko da sam poslije nekoliko minuta podvukla noge pod ćebe koje je tu stajalo. Zatim sam osjetila lagane trnce u rukama i nogama, a potom su mi ruke i noge, a onda i čitavo tijelo postali poput cijevi kojima teče voda. Gotovo da sam mogla čuti grgoljenje. Ponovo sam se osjetila kao da lebdim. Ovog puta nije bilo ništa u gornjem dijelu oko grudi i gornjeg abdomena, već je u fokusu bila moja karlica i materica. Ne bih to nazvala ni bolom ni grčevima, nešto poput onog stezanja i razdvajanja pred porođaj, samo puno puta blaže. I to je trajalo. Kao da su mi se organi presložili. Opet sam disala plitko, a onda mi se činilo da se krećem po spirali. Na kraju se sve smirilo.

Sutradan je došao novac. Iz potpuno neočekivanog izvora. Taman onoliko koliko mi je trebalo da pokrijem minus. Iako me Cica upozorila da bih mogla imati različitih raspoloženja, bila me uhvatila euforija „dobrih stvari“, i mislila sam da će mi sad sve „cvjetati“. Međutim dva dana nakon trećeg tretmana nastupio je „mini pakao“. Odjednom su isplivali moji demoni, teške emocije za koje sam mislila da sam ih se oslobodila. Nikad nismo toliko jaki (srećom ni toliko slabi) koliko mislimo. Pa noć puna burnih snova. Pa depresivan dan, kad se više nisam mogla boriti nego sam se pustila. Onda noć čvrstog sna, i jutro u kom sam se probudila kao spašeni brodolomac izbačen na pješčanu plažu, na kojoj ništa nije ukazivalo na prethodnu oluju.

Danas sam dobro, i sa radošću očekujem sve promjene. Volim promjene, makar bile i teške. I inače sam puna ljubavi, ali ova sad je drugačija. Slobodnija. Još se borim sa egom, i to će potrajati, jer tek sad dobro vidim u kakve se sve forme maskira. Problem mi malo predstavljaju pojačani zvukovi i mirisi, ali to je moja stara boljka. Osjećam nešto novo, osjećam da se vraćam kući… ma gdje to bilo. Osjećam zahvalnost. A moja želja: i dalje je najveća, i životna, i ako je dobra za mene – ostvariće se. Bitno je da nije više čvor koji sam vezala u utrobi, već svjetlosna sfera od čiste ljubavi.

sa Nedinog bloga www.oblacima.com

You may also like...